ŽENA U 40-TIMA

Smiješno mi je kada pročitam da cure pišu kako stare jer im je već 20 i neki rođendan!

Drage moje, koja starost...koje godine...tek ste na početku života! Uživajte u svakom trenutku, svakom danu i vašoj mladosti.

Sa koliko godina smo uopće stare? Postoji li neka granica?

Kada sam bila dijete, žene u 30-tima su za mene bile stare. Odrastanjem, primijetila sam kako se ta granica sve više pomicala.

Dakle, starost je relativan pojam. Starost nema veze sa godinama koliko sa tim kako se mi u duši osjećamo. 

Zato, dobro došle u 40-te!

Ne skrivajte svoje godine, nego svoj 40-ti rođendan proslavite na poseban način, jer ako nas zdravlje služi, dobar period života je tek pred nama.

40-te su godine kada žena zna što želi i kako to postići. Godine kada su nam djeca već dovoljno velika i samostalna, imamo stalan posao (bar bi tako trebalo biti), materijalno smo situirane, imamo svog muškarca uz sebe.

Ja se sa svojom 41 godinom osjećam nekako posebno, u pozitivnom smislu.

Konačno imam vremena za sebe, za svoje hobije i za napraviti neke stvari koje sam oduvijek željela.

U 40-tima sam počela pisati beauty blog, pisati o nečemu što je uvijek bila moja velika ljubav i iskreno, uživam u tome!

Ne osvrćem se na komentare postova, jer sve što pišem, pišem iz srca, onako kako osjećam i kako mislim.

Postala sam sigurnija u sebe i svoje odluke. Znam tko sam i što sam. Izbjegavam ljude koji oko mene šire negativu, ne zanimaju me zlobni komentari kako sam se udebljala, proširila u bokovima, kako imam sijede vlasi i celulit. Na takve komentare se samo nasmijem i krenem svojim putem.

Bolje procjenjujem ljude (godine iskustva čine čuda!), nekada mi se čini kao da im čitam misli.

Što sam naučila ovih svojih 40 godina?

Iskreno, puno toga. O ljudima, životu, pravim vrijednostima u životu, ljubomori, tračevima, sreći, pravim ljudskim vrijednostima, samopouzdanju.

Samopouzdanje je nešto što nikako ne možete kupiti u trgovini, a najvažniji je da biste se osjećali uspješno i privlačno. 

Možete imati najfiniju odjeću i najljepše cipele, ali ako nemate samopouzdanje koje možete nositi zajedno s tim, ništa od toga nije bitno.

Morate se naučiti osjećati ugodno u vlastitoj koži da bi vas drugi ljudi uopće mogli percipirati kao privlačnu osobu. 

Morate biti zadovoljni svojim izgledom jer vi ste jedinstveni, ne težite ličiti nekoj osobi sa modne piste ili iz časopisa. Ne gledajte samo svoje mane, mane su dio vaše osobnosti isto kao i vrline. Važno je znati istaknuti svoje vrline, koje svi imamo i ponositi se sa njima.

Ponosna sam na sebe na sve što sam postigla u životu, jer sam sve postigla svojim trudom i radom. Ništa mi nije „palo sa neba“, za sve sam se trebala dobro potruditi, ali samim tim je svaki moj uspjeh bio puno slađi.

Ponosna sam što sam mama jedne divne djevojčice, ponosna sam kada je vidim kako odrasta u dobro odgojenu i lijepu curu.

Ponosna sam na svog zakonitog, za koga znam da je uvijek tu za mene, da me podržava i uvažava.

Zadovoljna sam svojim izgledom. Kilogram gore ili dole više mi ne zadaje glavobolju. Imam izgrađen svoj stil odijevanja, ne pratim slijepo modu, ne plačem nad savršenom haljinom u koju ne mogu stati. Jednostavno sam prerasla sve to.

Konačno sam shvatila da ne mogu imati 100 prijatelja, da su to samo poznanstva koja mogu, a i ne moraju prerasti u prijateljstva.

Jako dobro prepoznajem ljude koji me žele iskoristiti i ne dozvoljavam to. Kažem svakome ono što mislim (naravno, uvijek na lijepi način), više samo ne klimam glavom na njihove kritike i savjete. Meni savjeti ne trebaju, osim ako ih sama ne zatražim. 

Nemojte misliti da kod mene samo „cvjetaju ruže“!

Daleko od toga....imam i ja svojih „žutih minuta“, ali se sa njima znam bolje nositi, a to je veliki napredak!

Trudim se u svemu vidjeti neku pozitivnu stranu, odvojiti važno od nevažnog i samim tim se osjećati puno zadovoljnijom.

Ne ide to uvijek lako, još uvijek me neke stvari znaju izbaciti iz takta, ali sama vidim da napredujem i to me posebno čini sretnom. 

Ja sam jedna od žena koja je svoju mladost provela u ratu, a sve vi, mojih godina, dobro znate kako je to izgledalo. Puno toga ružnoga prošla sam u tom razdoblju, ostavilo je to traga na mene, nisam od kamena. Svaka od nas iz tog perioda ima neku svoju tužnu priču.

U tom periodu sam morala napustiti svoj rodni kraj i sve svoje prijatelje. Dovedena sam u situaciju da svoj život ponovo organiziram kako znam i umijem u novoj sredini, među novim ljudima. Mislim da me sve to učinilo puno jačom, da sam morala prebrzo odrasti.

Ali to je sada prošlost, ne ponovilo se!

Zato, generacijo moja, glavu gore! 

Svjesna sam da će mnogima ovaj post biti dosadno čitati, ali ako ga pročita barem jedna žena mojih godina i razumije što sam sa vama htjela podijeliti, ja ću biti presretna!