petak, 17. listopada 2014.

PRAVA PRIJATELJICA

prijateljice

U ovim vremenima užurbanosti, nezaposlenosti i stresa, više nam je nego ikada potreban pravi prijatelj. Netko na koga ćemo se moći osloniti, kome ćemo bezuvjetno moći vjerovati, koji će nas razumjeti, utješiti i razveseliti.




Pravo prijateljstvo je teško objasniti. Tome nas nitko nije podučio...učio nas je samo život i pogreške koje smo radili.

Prijateljstvo se obično uzima zdravo za gotovo. Ali ono je mnogo složeniji odnos između dvije osobe.

Prijateljstvo se, kao ni ljubav, ne može forsirati. Ono dolazi spontano, gradi se godinama, u njega se ulaže puno ljubavi i emocija.

Kroz moj život od osnovne škole, prošlo je mnogo „prijatelja“. Večinu njih sam „pogubila“ sa godinama. Kada sam bila  mlada, kod prijateljica su mi bile važne neke stvari koje su mi u ovim godinama potpuno nevažne. Bilo mi je važno da od prijateljice mogu prepisati domaći rad, da zajedno češljamo lutke, da se zajedno spremamo za prve izlaske, dijelimo odjeću i šminku.

Sada na prijateljstvo gledam drugim očima. Zato sam i pogubila puno „pravih“ prijatelja.

Ja sam jako komunikativna osoba i nije mi se problem brzo sprijateljiti. Ako dijelimo iste interese, imamo isto mišljenje oko nekih životnih pitanja, ok...prijatelji smo. Družimo se, posjećujemo, idemo na kave, ćaskamo...a onda nakon nekog vremena vidim u toj osobi ono što nikako ne želim vidjeti! Pojavi se ljubomora, ogovaranja, izbjegavanja, pa čak i po neki uvrjedljiv postupak. Malo, po malo i prijateljstvu je kraj!

Događalo mi se to puno puta i svaki put bih bila jako razočarana. Danima bih sebe preispitivala u čemu sam pogriješila, a rijetko sam se pitala je li ta osoba bila vrijedna moje pažnje i je li možda problem u njoj, a ne u meni. To se zove manjak samopouzdanja.

Kako godine idu, mogu reći da sam se i ja mijenjala...iskustvo čini čuda, vjerujte mi! Ljudi kažu da pametna osoba uči na tuđim greškama, a budala na svojim. E, pa ja sam godinama bila ta budala! Morala sam proći puno prekida prijateljstva da shvatim kako možeš imati puno poznanika, a samo jednu (ali vrijednu!) pravu prijateljicu!

Trebalo mi je puno vremena da shvatim kako ljudi mogu biti lukavi, dvolični, slatkorječivi, podmukli...koliko su daleko kada ti najviše trebaju!

I tako je ostala samo „ona“. Moja jedna i jedina najbolja prijateljica.

prijateljice_tportal_142940830

Ali, ni u tom prijateljstvu, nije uvijek išlo sve glatko! Bile smo razdvojene tri godine...tri duge godine bez ikakve komunikacije! Jedino što mogu reći, iskreno, ne znam što se dogodilo! Nije mi nikada ništa loše napravila, niti me na bilo koji način uvrijedila. Mislim da nisam ni ja nju.

Jednostavno se dogodilo....

Vjerujte mi, to su bile tri najgore godine u mom životu! Osjećala sam kao da mi fali moje drugo „ja“. Koliko sam samo plakala...nisam bila povrijeđena, jer za to nije bilo razloga. Bila sam jednostavno, beskrajno tužna.

Nije da u tom periodu nisam imala sa kim „tračati“, piti kavu, družiti se....ali falila mi je „ona“.

Puno puta sam uzimala telefon da je nazovem i odustajala...nisam znala što reći, kako početi razgovor.

Onda smo se jednog dana našle na kavi. Kada smo se vidjele, izgrlile i izljubile, bila je to još jedna potvrda da počinjemo tamo gdje smo prije tri godine stale!

Nikada nismo pričale o onome što nas je razdvojilo. Nema ni potrebe za tim. Vidjela sam koliko sam i ja njoj falila. Jednostavno, u tom periodu dogodile su se neke promjene u mom i njenom privatnom životu, koje su nas učinile sebičnima i dozvolile da jedna drugu na neki način zapostavimo.

 Najvažnije je da je „ona“ sada ponovo tu!  Uživamo u našim druženjima, pričamo satima na telefon, tješimo jedna drugu i veselimo se zajedno.

Neću spominjati „njeno“ ime....nije ni važno....ako bude ovo čitala, prepoznati će se sama.

389770_402613256446075_100000922135840_1236674_1482284772_n_large

Imala sam potrebu podijeliti ovu priču sa vama. Priču koja je imala sretan kraj.

Htjela sam vam ukazati na činjenicu koliko je važno imati pravu prijateljicu kojoj možeš bezuvjetno vjerovati i za koju znaš da ti nikada neće okrenuti leđa.

Još uvijek se čudim ljudima koji kažu „ja imam puno prijatelja“.

Ja nemam...ne zato što sam asocijalna, nego zato što danas točno znam što pravo prijateljstvo znači!

Ja imam puno poznanika, ali imam samo jednu pravu prijateljicu!



ŠTO VI OČEKUJETE OD PRAVE PRIJATELJICE?

IMATE LI UOPĆE PRAVU PRIJATELJICU?

VOLJELA BIH DA NETKO OD VAS PODIJELI SVOJE ISKUSTVO SA MNOM, ZATO VAS SVE POZIVAM DA KOMENTIRATE OVU TEMU!





Broj komentara: 8

  1. tema o kojoj ja razmisljam i o kojoj mislim pisati ali sa dodatkom nekih drugih stvari. ja svoju 'prijateljicu' nemam i to je najtuznije od svega

    OdgovoriIzbriši
  2. Teško je zadržati prave prijatelje,i onaj koji ima jednog takvog sretan je...ti si sretna što imaš takvu prijateljicu :D.....slažem se sa tobom da kroz godine shvatiš što su pravi prijatelji i imaš li uopće jednoga. Valjda imam još vremena da pronađem i sebi jednu takvu prijateljicu....predivan post.

    OdgovoriIzbriši
  3. Hvala ti draga! Znam da sam sretna što imam pravu prijateljicu, shvatila sam to davno!
    Želim ti da i ti pronađeš takvu osobu što prije

    OdgovoriIzbriši
  4. Ja sa svojom ne pričam već dvije godine i tako mi je krivo,kako kažeš,milion puta mi je došlo da je nazovem ali neće broj da se okrene :)
    Mogu ja imati na stotine poznanika,ali đaba to sve kad ne mogu s njom popit kavu i ispričat se :D
    Divan post Marijana :))

    OdgovoriIzbriši
  5. Hvala ti imenjakino!
    Možda je došlo vrijeme da je ipak nazoveš....

    OdgovoriIzbriši
  6. Vrlo zanimljiv post, drago mi je da si bila otvorena i podijelila priču, nekako sam se našla, reći ću nažalost. Ljudi su različiti, nevalja ništa forsirat. Mene nekad moji dragi poznanici šokiraju nekim izjavama, i zato to sve nekako izbljedi do te mjere da mi se neda 'trošit vrime i trudit se' oko nekoga 'takvoga', malo se više poštuje sebe i cijeni svoje ja, za koje mislin da bi svakome tribalo bit vridnije od ičega. :) Ali eto, iman ovu jednu moju što me 'podnese' ovakvu kakva jesan. Isto tako nismo pričale dugo vrimena i našle se prije 2 godine, prišle priko djetinjasti gluposti i smo jedna drugoj tu. :) Dobro si ti ovako nešto 'neopisivo' opisala. :)

    OdgovoriIzbriši
  7. Najljepše je kada priča ima sretan kraj, kao kod tebe i mene!
    Drago mi je da ti se tekst svidio

    OdgovoriIzbriši