Stiglo nam je ljeto, odlazak na plažu i svake godine ista
priča. Kako se skinuti u kupaći kostim kada imam naslage na trbuhu, celulit na
nogama, a još sam bijela kao sir?
Ovo pitanje me muči
od kada sam bila cura, ali sam ove godine odlučila skupiti malo hrabrosti i stvari sagledati iz drugog kuta.
Prvo sam shvatila
da smo mi žene previše opsjednute ljepotom i savršenstvom. Gledamo slike modela
u časopisima, na TV-u i težimo izgledati bar djelomično kao one. Pri tome
zaboravljamo na profesionalnu šminku, photoshop i druge načine uljepšavanja.
I što se događa? Ako ne postignemo te, za nas nedostižne, nametnute
standarde ljepote, ostajemo razočarane, osjećamo se bezvrijedne i nikada nismo
u istinu sretne.
Tako na neki način
počnemo mrziti svoje tijelo i sebe, a to može biti vrlo opasno!
Zato sam odlučila
napisati kako sam ja sebi posložila stvari u glavi!
1. Pa što ako
imam konfekcijski broj 40 i ne mogu si kupiti odjeću u nekim dućanima?
Danas je bar moda fleksibilna tj. moderno je ono što ti
lijepo pristaje. Nisam nikada slijepo pratila modu, a i kratke hlačice i majice
koje otkrivaju trbuh nisu više za moje godine.
Ovu zimu sam počela furati jedan svoj stil
odjeće koja mi lijepo pristaje i osjećala sam se odlično. Imam namjeru to isto
napraviti i sa ljetnom odjećom. Pri tome je u principu ljetna odjeća jeftinija
i manje je količinski treba.
2. Svjesna sam
svojih mana, ali bez lažne skromnosti, i svojih pozitivnih osobina.
Uzela sam papir i olovku i počela zapisivati svoje tjelesne „mane“
i svoje unutarnje kvalitete. Možda su zapisani podaci subjektivni (sigurno
jesu!) , ali je ipak pomoglo da mi vrati poljuljano samopouzdanje.
Prava ljepota dolazi iznutra! Imati lijepo tijelo može
vam pomoći u životu, ali ako je to sve što imate, nećete daleko stići.
3. Žene dolaze u
svim oblicima i veličinama i sve su one na svoj način lijepe. Koliko sam puta
vidjela punašnu ženu čija me ljepota lica očarala! Ne moramo
(i ne možemo) sve
biti mršavice da bi bile lijepe. To su gluposti.
Baš kao što žene imaju različite boje očiju, kose, one
također imaju različitu visinu, oblik tijela... a sve su prekrasne na svoj
način. I hvala Bogu da sve ne izgledamo isto!
4. „Uspoređivanje znači kraj sreće i
početak nezadovoljstva.“
(S. Kierkegaard)
Ne želim se uspoređivati s drugima! To sam ja, jedna i
jedina na svijetu, rođena sa svim svojim manama i vrlinama.
Modeli i slavne ličnosti sve izgledaju slično. Ja ne želim
izgledati tako, ne želim se uklopiti u masu, nego se želim istaknuti iz mase.
Uvijek ću naći nekoga koji je jači od mene, ima ljepši nos, ima veće usne, ljepšu kosu... sebe uspoređivati sa njima je beskorisno i ne
donosi mi ništa dobro.
Nema ništa loše u načinu na koji gledam druge žene, ako se to
zaustavi na želji da bih voljela izgledati drugačije i sve dok cijenim svoje
jedinstvene kvalitete.
Volite svoje tijelo upravo takvo kakvo je, to će vam dati samopouzdanje, poboljšati vaše samopoštovanje i učiniti vas sretnima.
Jeste li vi imali
situacija u kojima ste „mrzili“ svoje tijelo i poželjeli izgledati drugačije?
Prepoznajete li sebe
u ovom tekstu ili sam ja samo jedna luda 40. godišnjakinja koja razmišlja i
piše o glupostima?
Ja bez problema već godinama idem bijela ko sir na plažu, volim svoju put. Uvijek me pitaju pa kao zašto ne odeš u solarij malo da dobiješ boje? Pa zašto bih? Ako ne volim solarij, nemam ništa protiv preplanulog tena - ako ga dobijem na plaži, super, ako ne, opet dobro. Davno sam se prestala opterećivati time. A što se tiče tko šta "smije" nositi...oh please, pa nek nosi u čemu se najbolje osjeća! :D
OdgovoriIzbrišiDa li sam imala situacija? Skoro cijeli život! Oduvijek sam htjela izgledati kao netko drugi dok sa 40 napokon nisam shvatila isto što i ti. Sad mi je samo važno da sam zdrava a kome se sviđam ok kome ne, neka produži :D
OdgovoriIzbrišiGodine čine svoje, postajemo sigurnije u sebe i rekla bih, pametnije! Šteta što neke stvari ovako nismo gledale i sa 25
IzbrišiSkoro svakodnevno mi nešto kod mene same zasmeta i prečesto se uspoređujem, ali radim na osvješćivanju da sam posebna baš takva kakva jesam, samo što je to mukotrpan posao. No, s godinama me sve više nije briga za neke stvari, tipa trbuščić, preplanulost, prištići itd. Ali ono što me najviše boli je spoznaja kako je svijet plitak i što se ništa ne može napraviti da se okonča takva svijest i počne razmišljat drukčije. Možemo mi pisati koliko hoćemo, ali ako nema masovne promjene, uzalud vam trud svirači :/ Zato samo možemo mijenjati svoj stav i razmišljanja, da bi nama samima bilo bolje. To je ionako najvažnije.
OdgovoriIzbrišiNaravno da je teško samu sebe osvijestiti kada živimo kako kažeš u "plitkom" svijetu. Ljudi te prihvaćaju po izgledu, a uopće ne gledaju kakav si čovjek.
IzbrišiNe može tu pojedinac ništa promijeniti, ali, eto, bar ovako u međusobnim razgovorima vidimo da nismo jedine koje ne vole svoje tijelo. Možda ovaj post potakne neku mladu curu na razmišljanje i ja ću biti zadovoljna!
Ne Zelim izgledati kao netko drugi, niti su mi ideal ljepote modeli i glumice. Prije sam recimo bila nezadovoljna svojim nosom, usnama, danas, sa 27, to me gotovo uopce ne dira. Takva sam kakva sam. Sto se tice kilograma, ni tu ne zelim izgledati kao netko drugi, vec kao ja, ali na zalost, ne licim ni na sebe :'D
OdgovoriIzbrišiNaravno da niti meni manekenke nisu uzor! Ne daj Bože da poželim njihov način života! Ja kada sam bila mlađa dugo nisam nosila sandale sa otvorenim prstima jer imam prevelik palac! Unazad par godina to me prošlo i danas se tome mogu samo smijati
IzbrišiOdličak tekst, verujem da nema žene koja se ne može pronaći u nekim delovima! Kad se vratim unazad vidim da sam sa 20 izgledala bolje, ali i bila neuporedivo manje zadovoljna sobom, sve je definitivno u glavi... Moram da primetim nešto šta mi je upalo u oči - sramota je da bilo koji odevni predmet ne može da se nađe u veličini 40, pa nije to 50, pobogu, to je jedna obična, normalna veličina!
OdgovoriIzbrišiHvala draga! Ma znam da smo sve mi žene opsjednute svojim izgledom, neke više, neke manje. Za veličinu 40 je na žalost točno, ako odem u H&M ili neki drugi popularni dućan, onda me pošalju na odjel za bakice. A opet, kada pogledam, vidim oko sebe puno mladih cura koje nose tu veličinu i uvijek mi ih bude žao jer znam da ne mogu odjenuti ono što njihove vršnjakinje nose.
IzbrišiOdličan post! Super je što s nekim godinama dolazi mudrost i prihvaćanje sebe onakvima kakvi jesmo. Nisi jedina koja pronalazi mane na sebi ali je super što nakon 30.-40. te stvari postaju nebitne a naučimo cijeniti upravo ono što je Martina napisala a to je zdravlje :)
OdgovoriIzbrišiZato volimo sebe i svoje tijelo i cijenimo ono što imamo :)
Hvala Goga! Zdravlje je najvažnije, ali mi ga shvaćamo kao nešto normalno i znamo ga cijeniti tek kada se razbolimo
IzbrišiJa nemam te godine, imam dosta manje ali sam prije neke 2 shvatila da je najbitnije da se voliš sa svim vrlinama i manama. Pa nisam ja manekenka, ne prodajem donji veš i baš me briga što imam veliku guzicu i debele noge, zdrava sam, osjećam se kul, odem u solarijum i prividno zavaram celulit na nogama. :)
OdgovoriIzbrišiBitno je biti svjestan mana, vrlina, na čemu može a na čemu ne može da se radi i prije svega objektivnost a ne samozavravanje; svi mi dolazimo u različitim oblicima i veličinama ali nijedna krajnost nije dobra, kao ni ona ekstremna mršavost tako ni ekstremna debljina. Samo polako, umjereno i sredinom, :))
Drago mi je da si sve ovo shvatila sa puno manje godina od mene!
IzbrišiSamo, pažljivo sa odlaskom u solarij!